Panika je grozna stvar.

Kad uhvati, teško pušta, a sve stvari napuhne ko balone. Ni razum tada nema mogućnost probiti zid koji je ona stvorila.

Al kad dokazi ubiju razlog nastanka panike, sami smo sebi smiješni. Uglavnom, tek tad shvatimo koliko smo ranjivi i koje bi stvari trebalo pod hitno mijenjati. Pogotovo, ako se radi o zdravlju.

Prvenstveno, stanje šoka u kojem sam se našla bilo je grozno. Osjetili su ga moji najbliži, koje sam isto tako opteretila svojim sumnjama, a da to nisu zaslužili. Uz sve vlastite probleme, najmanje su im trebali moji. A onda, vraćam film unazad i shvatim da sam za većinu svojih problema kriva sama zbog uzimanja stvari zdravo za gotovo.

I onda onaj grozan osjećaj - odgovornost za vlastitu djecu. Strah!!! Užas!!! I, naravno, još veća panika. One to nisu zaslužile. One zaslužuju zdravu mamu koja će ih probiti kroz probleme oko škole, prvih ljubavi i razočaranja, odabira budućeg zanimanja i svega ostalog što im život sprema.

I zato, nakon ovog iskustva, s razlogom okrećem ploču na drugu, zdraviju stranu života.

Neki mi se dan na skype javila djevojka od 18 godina iz Makedonije. Nisam shvatila koji je njen razlog javiti se osobi starijoj  toliko da joj može bit mama, al eto, mislim si, zašto ne.

I nije prošlo deset minuta, već traži da joj pošaljem neku svoju sliku. Nemam - lažem. Nakon toga slijede pitanja

"Šta imaš na sebi?"

"Voliš li se izazovno oblačiti?"

"Kako seksualni život?"

"Bi li mogla prevarit muža?" .....

Dakle, dijete me šokiralo skroz. Pitanja su bila toliko intimna da mi nije padalo na pamet da joj na njih odgovaram, i kad je to shvatila, prestala je s pitanjima jer

"je očito da se ja toga sramim". Kažem joj da nije u tome stvar, al ona ne odustaje.

I svakim daljnjim pitanjem, pitam se - koliko je hrabra ta djevojka, kad se upušta u takve razgovore s osobom preko neta?

Imam svoje dvije kćeri, i pomisao da će jednog dana i one imati 18 godina, pristup internetu i mogućnost chatanja, sve me više plaši. Nije to sitnica, velika je to stvar, a oni su u tim godinama jako znatiželjni po pitanju seksa. Može to ispasti bezazleno, ali kad slušamo u današnje doba priče iz crne kronike na dnevniku, onda roditelja hvata panika. S velikim razlogom.

Priča o djevojci završava tako da se dijete uvrijedilo jer joj nisam htjela "pomoći", pa me na kraju izbrisala iz popisa kontakata.

Meni OK, a ona će mi ostati dugo u sjećanju.

Ne razumijem svrhu novogodišnjih odluka. Odnosno, kakve su to odluke koje bi trebale obilježiti novu godinu, a nisam ih mogla odlučiti (i ostvariti) u staroj?

Osim toga, stara i nova godina razlikuju se samo po mamurnom i umornom jutru nakon neprospavane noći, a obično mamurna il umorna nisam sposobna donijeti neke dobre i ostvarive odluke. U vrijeme dočeka Nove jedina ispravna i ostvariva odluka je ona da si neću dozvoliti da mi ništa i nitko ne pokvari dobru zabavu i da je moja obitelj zajedno. I to mi se i ostvarilo. Sve ostalo - želje, odluke i sl. - stignem donijeti, a najčešće i donosim, onako, kako bi se to reklo po domaći - "u hodu".

Teška je ova brojka.

Kažu da je prvi korak najteži, zatim kažu da se prvi mačići u vodu bacaju, pa se prva ljubav ne zaboravlja, pa se ne zaboravlja onaj prvi put, pa se kaže da je teško preživjeti do prvog, pa je teško preživjeti siječanj .... pa sve tako nešto na 1. Sada nas plaše i tom krizom u 1. polovici ove nove godine. Kao da je mi ne osjećamo već dovoljno dugo, pa nas još treba time i plašiti.

Genijalna mi je izjava nekog tipa koji je rekao da savjetuje građanima da se ne zadužuju kreditima za kupovanje namirnica. Mislim da od sada neću. Jer je on tako rekao. Reći ću i djeci da se to ne smije raditi. Jer je kriza. I jer je on tako rekao. To će mi zasigurno pomoći da preživim od 1. do 2. u mjesecu.

I eto opet one brojke.

Danas je drugi dan nove godine. Rano jutro. Poremećen mi je malo ritam od sinoćnje proslave, al nije to prvi put, pa se ne treba time opterećivati. I već su po novinama počeli natpisi sa savršenim savjetima o tome kako preživjeti siječanj.

Ne kužim.

Po čemu je taj siječanj drukčiji od ostalih mjeseci u godini? Po odlasku na skijanje? Ja nisam otišla na skijanje jer nemam s čim (iako imam s kim!), a oni koji imaju i s čim i s kim otišli su jer im taj siječanj ne predstavlja ništa drugo nego prvi mjesec u još jednoj novoj godini, koji ni po čemu neće biti drukčiji u financijama od onog drugog, trećeg il četvrtog koji slijede. Pa kome onda ti savjeti? Onima koji su kupovali skupe poklone u mjesecu darivanja? Opet kažem - ko je imao s čim, ne treba mu taj savjet, a ko nije - isto tako mu je to suvišno. Znači, bez veze.

Zato i ne kupujem novine, pune su praznih priča i nekog života u bajkama koji baš nikakve veze nema ni s krizom ni sa stvarnim životom ljudi koji jedva preživljavaju od mjeseca do mjeseca.

Savjetuju žene koja je boja laka za nokte u modi, pa navedu da je in "ponoćno crna" boja. Molim lijepo da mi netko objasni koja je to točno boja, jer su mene u školi učili kao prvo da crna uopće nije boja, a kao drugo točan opis te crne boje - ponoćno - bi trebalo valjda značiti u koje doba noći se to stavlja na nokte, ili je u to doba noći proizvode, ili nešto sasvim treće.

U pomoć, jer ja sam očito "out".

I tako bi ja imala još takvih nekih stvari napisati, al me upravo napustila nesanica i mislim da moram otići odmorit malo. A sad će mi bit lakše, jer sam se riješila nekih zloća u svojoj glavi...

Laku noć!

I da, sretna nova godina svima koji ovo počitaju do kraja ....

Dilema: pomoći ljudima iz razloga što si čovjek koji razumije da ne možemo svi sve znati i da onima koji ne znaju treba pomoć onih koji znaju ili se držati opisa posla svog radnog mjesta i praviti se da taj novi posao ne postoji jer se ne tiče mog posla???

Ovo je vrijeme darivanja, vrijeme obiteljskog druženja i vrijeme mira. S te strane trebamo pomoći drugima samo zato jer smo ljudi i imamo osjećaje i razumijevanje za druge.

Poslovno, trebamo dati sve od sebe da posao za koji smo plaćeni, obavljamo najbolje što možemo. Gledajući na to s te strane, u radno vrijeme se ne bi trebalo imati vremena za obavljati posao koji se tiče nekog drugog djelatnika, koji je za to i plaćen.

I šta sad? Biti čovjek il biti kolega?

Danas sam odlučila biti čovjek - pomagala sam ljudima koji su me to tražili, radila posao koji nema nikakve veze s mojim radnim mjestom.

I osjećam se ko najveća budala. Jer će, sudeći po iskustvu iz prethodnih godina, uskoro to postati dio mog radnog mjesta..

Jer su pojedinci shvatili da je taj dio priče dodatni posao koji nema budućnost.

Al, griješe, jako se varaju. Taj dio njihovog posla je budućnost, tek početak onoga što im se sprema, samo im to još nitko nije rekao.

Vremena se mijenjaju, puno brže nego što smo mi to spremni priznati, i teško da će se vratiti na stari, utabani put.

A ovo je početak tog novog puta i treba mu još puno promjena do savršenstva, a vrijeme potrebno za to je sutra ili prekosutra...